Osnovna škola u selu Dejčići u podnožju Treskavice i Bjelašnice ima nekoliko specifičnosti. Jedina je to škola na području Trnova, općine koja je po površini najveća na području Kantona Sarajevo. Nastavnici svakodnevno na posao dolaze iz Sarajeva, a učenike do škole i nakon nastave do kuća u trnovskim selima razvozi školski autobus, piše Aljazeera.
Još je jedna posebnost u školi u Dejčićima. Broj učenika posljednjih je godina nepromijenjen i, za razliku od sveopćeg trenda pada nataliteta, broj prvaka u Trnovu, srećom, ne smanjuje se.
“Naša škola jeste mala, ali je to jedna mala skladna porodica puna ljubavi i pažnje prema svima. Učenici su sretni u njoj jer je to jedino mjesto gdje se mogu družiti i sklapati prijateljstva. Odgoj i lijepo ponašanje koje donose u školu za posebnu su pohvalu i, gdje god da odu, ljudi su prijatno iznenađeni lijepim vaspitanjem naših učenika”, kaže Adis Hodžić, direktor OŠ “Zaim Kolar” u Dejčićima, koji na posao dolazi iz Hrasnice.
Zaposlen je u školi od 1999, a direktor je od 2015. godine.
“Živim u Hrasnici, ali moje porijeklo je s ovih prostora, tako da dobro poznajem mentalitet ljudi na ovom području. Život na selu nije lahak, ali je lijep. Blizina Sarajeva i uvezanost modernim saobraćajnicama ovim ljudima umnogome olakšava život. Kada bi se ovdje otvorio pogon koji bi otkupljivao poljoprivredne proizvode koje stanovnici Trnova mogu proizvesti ili se zaposlilo više ljudi u fabričkoj preradi, onda bi bila manja potreba za odlaskom u grad i broj učenika u školi sigurno bi bio veći”, kaže Hodžić.
Prije rata na području Trnova bilo je više osnovnih škola. Centralna je bila u središtu Trnova, a u Dejčićima, Delijašu i Šabićima radile su područne škole. Sve su školske zgrade u ratu porušene, a poratnih godina napravljene su nove. U Dejčićima je školska zgrada sagrađena 1996. godine.
Iako novosagrađene, škole su se nekoliko godina nakon izgradnje počele gasiti jer nije bilo učenika. Tako je 1999. godine s radom prestala područna škola u Šabićima, a u Delijašu je 2012. škola zatvorena jer više nije imala novoupisanih učenika.
Do škole 25 kilometara, ali nema đaka pješaka
U jedinoj trnovskoj školi u Dejčićima u ovoj školskoj godini upisano je 70 učenika, u odjeljenjima od prvog do devetog razreda, a raspoređeni su u pet odvojenih i dva kombinirana odjeljenja. U školi je organiziran i predškolski odgoj, a prvaka ima deset. U završnom, devetom razredu škole ima 11 učenika.
Oni dolaze iz sela Pendičići, Brutusi, Gaj, Trebečaj, Turovi, Godinja, Dujmovići, Dejčići, Lukavac, Babin Do, iz dijela općine Trnovo u RS-u i Kijeva. Najudaljenija su sela Kijevo i Lukavac (gotovo 25 kilometara od škole), Trnovo u entitetu Republika Srpska (gotovo15 km), a iz Dejčića do škole ima dva kilometra.
Učenici do škole dolaze posebno organiziranim kombi-prijevozom, pa se tako druže i na putu do škole i u povratku kući. Školski prijevoz omogućava im da nakon nastave dio vremena provedu u vannastavnim aktivnostima i opet na vrijeme stignu kući.
“Bez obzira na snijeg i mećavu, tokom ove zime redovno smo i na vrijeme svi dolazili u školu, i učenici i nastavnici. Putevi su blagovremeno čišćeni i bili su prohodni. Sad su stigli vjesnici proljeća, uskoro će sve ozelenjeti”, kaže direktor Hodžić.
Ističe i dobru saradnju s roditeljima, a, govoreći o specifičnostima rada u seoskoj školi, kaže da nastavnici zajedno “vozare” iz Sarajeva svojim automobilima, pa se i oni, kao i učenici na putu do škole, u prijevozu druže, razgovaraju o školskim zgodama, aktivnostima…
Učenici i nastavnici pripremaju praznične priredbe na koje dolaze njihovi roditelji, pa se tako u seoskoj školi svi okupe na jednom mjestu i druže.
U bivšoj Jugoslaviji u planinskim selima bili su đaci pješaci koji su tokom zime do škole stizali snijegom zametenim putevima, a o njima su redovno izvještavali tadašnji mediji. Danas gotovo da i nema đaka pješaka. Još ponegdje, kao, naprimjer, na Pešterskoj visoravni iznad Sjenice u Srbiji, gdje su zime izuzetno hladne, a zbog snježnih nanosa putevi neprohodni, đaci pješače do škole.
Seoska škola jedino mjesto za druženje
Semina Nišić učenica je osmog razreda, a u školu dolazi iz sela Gaja.
“Iako živimo na selu i idemo u seosku školu, ne razlikujemo se od gradske djece. Imamo isto obrazovanje, sigurno smo svi na istim društvenim mrežama i na taj način se družimo”, kaže Semina.
Ipak, navodi i razlike u odnosu na vršnjake iz grada.
“Ono po čemu se razlikujemo jeste da ja živim na selu, da me okružuje čista priroda, udišem čist zrak. U svom selu nemam mnogo drugara, zato je moja škola mjesto za druženje, igru, zabavu… Prepričavanje malih tajni s mojim drugarima mi je najljepše jer želim da se družim kroz živu riječ, a ne samo na društvenim mrežama”, otkriva u razgovoru Semina.
Njena vršnjakinja Ela Lindov dolazi iz sela Godinje.
Pojašnjava da se njeno selo nalazi ispod Treskavice, da tu izvire rijeka Željeznica, za koju kaže da je jedna od najljepših rijeka u Bosni i Hercegovini.
“Imam malog brata, a nemam prijatelja za druženje. Kada dođem u školu, razgovaram s prijateljima, razmijenimo mišljenje, osjećanja. Ne provodim puno vremena na društvenim mrežama”, kazuje Ela.
Iz Dejčića je i njihov drug iz razreda Džemil Durmo.
“Ja u svom selu imam drugara, ali ipak moji najbolji prijatelji žive u Trnovu. Radujem se kada dođem ujutro u školu i nabacim im ‘pet’. Družimo se, radujemo, šalimo”, pojašnjava svoje viđenje školskog druženja Džemil.
Planina lijepa, ali i okrutna
Nastavnici u Dejčićima ističu da škola na selu u današnje vrijeme ima posebnu vrijednost i čari s obzirom na to da je većina stanovništva fokusirana na život u gradu.
“Ovdje su djeca kao i priroda, čiji pejzaži i boje u različita godišnja doba čine da se čovjek posebno osjeća u takvom okruženju. Djeca su veselija, čovjek je raspoloženiji. Dječija graja i osmijesi na selu imaju posebnu draž”, kaže Alma Tantula, nastavnica razredne nastave.
Ističe da djeca u školu dolaze s velikom radošću jer je druženje s vršnjacima za njih dragocjenost. U svojim raštrkanim seoskim domovima rijetko se sreću i druguju.
Kimeta Lindov, nastavnica bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti, ukazuje da planina zna biti i “okrutna”.
Uz opasku da život na selu nikad nije bio lahak, posebno ne danas, ona kaže kako stanovnici, osim svakodnevnih obaveza, posebno brinu o odlasku i dolasku djece iz škole kad su loši vremenski uvjeti.
“Vremenski uslovi u planini često su nemilosrdni, ali hrabri đaci putuju svojom stazom života ne čekajući da ih vrijeme spriječi ili pobijedi”, kaže Lindov.
Škola u prirodi
Iako seoska, škola u Dejčićima savremeno je opremljena, a nastava je kabinetska.
U njenom je sastavu škola u prirodi u Šabićima, podno Visočice, Treskavice i Bjelašnice, udaljena 30 kilometara od Sarajeva. Nakon što nije bilo više djece za upis osnovaca u Šabićima, funkcija objekta sagrađenog nakon rata promijenjena je u školu u prirodi. Tu dolaze sarajevski osnovci da bi učili iz “knjige prirode”.
Teoretski sadržaji, koji su učenicima apstraktni i nezanimljivi jer su daleko od njihovog iskustva, postaju kroz očiglednu nastavu u konkretnom okruženju vidljivi, opipljivi, zanimljivi i lakše se usvajaju, a rezultat toga jest stjecanje funkcionalnog znanja. Tako u šetnji kroz selo Rakitnicu do izvorišta istoimene planinske rijeke, jedinstvene u Evropi po ljepoti svog kanjona, obilasku vodenica i stećaka kod bjelašničkog sela Umoljani te na vidikovcu iznad kanjona Rakitnice djeca otkrivaju ljepotu i blagodati prirode. U šetnji dijelom tzv. bjelašničke transverzale učenici doživljavaju planinu i planinarenje, upoznaju život na selu… Kroz akcije čišćenja školskog dvorišta učenici ostvaruju prve ekološke angažmane.
Zgrada škole u prirodi u Šabićima ima 20 soba s ukupno 80 ležajeva, a svaka soba ima kupatilo. U vanjskom školskom prostoru nalaze se rukometno, košarkaško, odbojkaško i nogometno igralište te zabavni park sa klackalicama i toboganom. Muzičko-zabavni programi organiziraju se u disko-prostoriji.
“Boravak u školi u prirodi za većinu je djece i prvo odvajanje od kuće, prvi ‘samostalni’ korak, a istovremeno i višednevno druženje s vršnjacima. Od narednog mjeseca i tokom maja i juna dolaze nam u Šabiće učenici osnovnih škola iz Sarajeva na nastavu u prirodi”, kaže direktor Hodžić.
A na padinama Bjelašnice, Visočice i Treskavice u mjesecima koji dolaze priroda je najljepša. U dane vikenda posebno je živo, kad ljubitelji prirode, planinari, turisti, izletnici dolaze u Dejčiće, Šabiće, Sinanoviće, Umoljane i po nadmorskoj visini najviše selo Lukomir, koje će uskoro također oživjeti s povratkom njegovih stanovnika, koji su zimu proveli u Tarčinu, Hadžićima, Vlakovu i drugim mjestima u blizini Sarajeva.
A kad dođe ljeto, dijaspora, djeca na raspustu koja dolaze u selo kod nana i djedova i strani turisti napune bjelašnička sela. Planine nadomak Sarajeva postaju mjesta druženja i uživanja u prirodi.
Izvor: www.faktor.ba